Poštovane čitateljice i čitatelji, drage sugrađanke i sugrađani.
Željan pisanja i još bolje komunikacije s vama, odlučio sam redovito pisati kolumnu o aktualnostima u Gradu. Kako kroz razmišljanja o proteklom razdoblju, tako i o budućnosti Pule.
Po Puli sam, kako naslov kaže, cijele dane i svim srcem pa će o tome pripovijedati slova, riječi i rečenice koje slijede, prateći emociju i ljubav prema našem Gradu. Naravno, ne srcedrapateljski, već realno i objektivno, nastojeći uklopiti misli i ideje u tekst kako bih otvorio rasprave i primio vaše kritike.
Započet ću jednom od zadnjih tema, a to je pulski sport.
Pričati o sportu u našem gradu ponekad je kao tabu, a počesto velika radost, posebno jer izaziva emociju i strast.
U razgovoru s građanima lako je osjetiti temu, a sport je jedna od učestalih pa rasprave često idu od laganih do žestokih i bude u nama mediteranski mentalitet, počesto toliko potreban.
Sport je razonoda i važan dio našeg identiteta pa si svi dajemo za pravo znati malo više o svemu, posebno u tim trenucima strasti i emocija.
Tako je otvorena tema ulaganja u sport i mogućeg kampusa NK Istre 1961 na Marsovu polju, davno obećanog Klubu. I, eto, sad je došlo vrijeme za odluke. Tepiha više nema.
Krenimo ovako pa da posložimo pozicije: ova, nova, gradska uprava i administracija neće davati polovične odgovore javnosti. Nema "možda", "vidjet ćemo", "ćemo ben". Moj nastup na Gradskom vijeću, na tu temu, kao i na sve druge, nije bio i nikada neće biti dvoznačan, nego posve jasan: Marsovo polje bit će igralište na otvorenom, za djecu, roditelje, mlade, kućne ljubimce, sportaše, rekreativce, šetače...
A zašto? Zato jer sam razgovarao s ljudima koji tamo borave, zato što pitamo ljude što misle, zato što nećemo lagati i zato što želimo slušati i čuti.
Nema više praznih odgovora.
Znate, kad čovjek laže onda mora pamtiti kome je što rekao, a kad govori istinu, život postaje jednostavan i osjećaš se slobodan, a osjećaj slobode je neizmjeran i neprocjenjiv. Jednostavno je.
Da, to je isto politika, ali nova i jedina ispravna.
I tako, čuvši svoje građane, odlučio sam da tamo ne bude kampus. Finito.
No, onda je postala upitna ljubav prema sportu, posebno nogometu, kao da je nogomet jedini sport u gradu, a čuda li - baš je nogomet moja ljubav i emocija, moja obiteljska svakodnevica prateći svaki dan sina na treninge u Medulin i proživljavajući njegova očekivanja utakmica, nastupe, peglanje dresa i ljubav prema Klubu, prema NK Istri 1961.
Ali kao nova uprava moramo misliti na sve i svih. Sport su i judaši/ce, koturaljkaši/ce, plivači/ce, penjači, atletičari/ke, jedriličari/ke, veslači/ce i mnogi drugi. To je moj zadatak, jer ja sam gradonačelnik svih građana u svakoj temi i svakom problemu. Nema odvajanja i razdvajanja. Nema više nazad. Ja želim i moram pomoći i onima koji su glasali za mene i onima koji nisu, jer svi smo na ovom svijetu jednaki, kao što smo svi zamjenjivi i prolazni. Ako želimo bolji svijet, onda moramo ići u budućnost, u ono sutra, a ne jučer, jer nas to nigdje ne dovodi.
I, tako, imao sam priliku gotovo sa svima razgovarati u ova četiri mjeseca i upoznati se s radom, uspjesima i problemima. Velika je to radost posebno kad vidiš one koji u lošim ili srednjim uvjetima imaju tolike uspjehe, a posebno kad na djeci vidiš elan koji ih vuče ka uspjehu.
No, u čemu je onda poanta? Voliš nogomet, a nećeš kampus? Neshvatljivo...nekima, ali ne i mnogima.
Poanta je u tome da u Puli mnogi drugi žive svoj sport, ali i da se o sportu napokon počelo govoriti, a ne šaptati ili pak šutjeti.
Uz novo igralište na Valkanama i obnovu pomoćnog igrališta (deset godina bez trunke pažnje?!) nogomet i djeca puno će dobiti, a i kampus će biti. Sigurno.
Neshvatljivo mi je da imamo pomoćni teren na Drosini, ali (ne)uvjetima bez velikih utakmica, bazen bez olimpijaca ili dvoranu bez velikih utakmica.
Kao što je neshvatljivo da košarkaši/ce, odbojkaši/ce i malonogometaši treniraju sat vremena, jer nema termina.
Kao što veslači/ce i jedriličari/ke mole za kombi i da dalje ne nabrajam. Dok o ulozi roditelja da ne govorim i njihovom angažmanu, odricanju, ljubavi...
I vrijeme je, napokon, da naša djeca, ali i ostali, znaju tko su naši olimpijci, svjetski i europski prvaci. Važniji su i zaslužniji od političara.
Pa pitam vas: tko na prvu zna tko je Tomislav Pucar? Znate li da je taj dečko bio na ovogodišnjim Olimpijskim igrama? Znate li da je on iz Pule? Da, tu sve počinje i završava.
Koje je rješenje onda? Pokrećemo Fond za sport pa da vidimo kako sport drugačije i bolje financirati. Okupljamo klaster pulskih poduzetnika na temu sporta i njihova ulaganja u Fond, ali i na temu kulture (osnivamo Fond za kulturu i film, jer Pula mora biti
grad filma 12 mjeseci, ali o tome u drugoj kolumni) i socijale.
Možemo li u Puli imati vrhunski sport i prvoligaše? Itekako.
Imam sreću, besplatno (!), biti okružen vrhunskim sportašima pa čujem i proživljavam svaku riječ, svako slovo. I nije dobro što čujem. Moramo financirati više trenera, imati prvoligaške seniorske ekipe koji su motiv mlađima, ali prije svega moramo urediti financiranje, rad ustanova i izgraditi infrastrukturu. I idemo s time. Uredit ćemo atletsku stazu, gumene terene na Verudi, pobrinuti se za borilačke sportove i sportove na vodi, promovirati prvake od stolnog tenisa, golfa, jedrenja, veslanja, juda, triatlona i nadalje. To su naša djeca i zato je motiv ogroman.
I, da, sad je vrijeme da kolumna završi i da riječi ne ostanu na papiru. Acta, non verba.
Jedna za kraj: samo treba čitati i upoznati i...imati obraz.
Živjeli!
Vaš gradonačelnik