U moru tema na brdovitom Balkanu i temperamentnom Mediteranu, uz prognozu i hranu, zadnje dvije godine najčešće se razgovara o korona virusu. Ušla je korona u naše domove, rasprave, učionice, kave i šetnje. Ušla je počesto i doslovno u naše živote, a nažalost i odnijela mnoge. Došla je stihijski i još je tu i stalno se pitamo do kada.
Nažalost, kao i mnoge teme, ne samo gore navedene i banalne, i mi smo kao društvo pokazali, pogotovo kroz društvene mreže, ogromno „znanje“ o virusu i s tim „znalcima“ moraju se nositi liječnici, učitelji i mnogi drugi kojima nije lako svakodnevno trpjeti razne teorije zavjere i plašenja oko cijepljenja, kao što se s pravom postavlja pitanje građanske slobode s druge strane. Posebno žalosti što smo kao društvo pokazali koliko je nepovjerenje u struku i znanost, ali kako je s obje, nazovimo suprostavljene, strane pitanje navedene slobode upitnog tumačenja.
Temi korone i problema pristupam s više razine: kao građanin, kao bivši obrazovni djelatnik, kao roditelj školaraca i kao gradonačelnik. Svaka od tih razina posebno je osjetljiva, jer se isprepliću i svaka ima svoju odgovornost.
Kao građanin želim da smo svi jednaki, da se poštujemo i da se poštuju naše temeljne građanske slobode. Jedna od tih sloboda je sloboda izbora. No, svaka sloboda izaziva odgovornost i ne smije ugrožavati tu istu slobodu. I tu je problem granice te iste slobode i tko je kako tumači. Moje mišljenje je da se ničiju slobodu ne smije ugrožavati i da smijemo birati hoćemo li se ili ne cijepiti. Ali isto tako, ako znamo da nam za normalno funkcioniranje sustava trebaju ljudi koji ne nose virus i građani koji mogu održavati sustav, a jedan od tih sustava je npr. zdravstveni sustav, onda je jasno da je cijepljenje jedina logična odluka.
Kao bivši ravnatelj Gimnazije proživio sam sav nered u sustavu, nekoordinaciju i nekomunikaciju te proživljavao probleme i borbe s virusom kako kolegica i kolega tako i učenika i roditelja. Brzo čovjek shvati kako društvo funkcionira baš u školi i kako u nevolji lako shvatite tko je spreman na žrtvu i odricanje, a tko jak u iracionalnom i nestvarnom svijetu. To je bilo kao ratno stanje i približno sam mogao vidjeti kako to sve skupa (ne)funkcionira, ali i kamo društvo ide u vremenima kriza. Nažalost, koliko znam i dalje je tako i škole su uglavnom prepuštene same sebi. To je problem. No, stava sam da djeca moraju ići u školu i da je sva besmisao u zatvaranju škola i nastavi online. To se više ne bi smjelo događati. Generacija „online djece“ izgubila je dvije godine, na rubu su sloma i još jednom se pokazuje i dokazuje kako smo živi ljudi i da je nastava uživo jedina normalna nastava. Škola života, radosti, osmijeha, zaljubljivanja i učenja.
Kao roditelj školaraca vidim koliko je korona utjecala na njihov način rada. Koliku rupu im je ostavila u znanju i koliko su izgubili naviku redovitog rada i posvećenosti. Život je tim generacijama postao online i to nije normalno. Ta ista generacija ne zna normalno komunicirati, nisu mogli imati treninge, izolirali su se. Zato je jedino moguće i dobro da život ide dalje na onaj stari i normalan način. Iziskuje li to cijepljenje? Ako je to put u staro i bolje, onda da.
Iz pozicije gradonačelnika mogu reći kako sve stane u gore navedeno. Sloboda izbora, odgovornost prema svakome, vjera u struku i normalan život. Škola prije svega mora ići dalje. Pozivam sve da se cijepite, ako pak ne želite, molim vas poštujte sebe i druge u slobodi pojedinca te slobodi društva i jednakih, jer život mora ići dalje. Život je živ, nije online, a znanosti i struci treba vjerovati, jer znanost pokreće svijet.
Živjeli!
Vaš Gradonačelnik